S padom Berlinskog zida rečeno nam je da je došao kraj povijesti i kraj velikih narativa, da je urušavanjem zida došlo i do kolapsa koncepta političke utopije kao takve te da smo dosegli postutopijsko i postideološko doba. I tako smo nakon te 1989. više od deset godina nesvjesno živjeli u zadnjoj velikoj utopiji, u utopiji globalne kapitalističke liberalne demokracije, nesvjesni da smo opet uhvaćeni u ideološki stroj za proizvodnju konačnih istina.1 S proglašenjem kraja povijesti i postideološkog doba, 1989. stiglo je razdoblje arhitekture koja je u službi globalne kapitalističke utopije. Arhitektura je postala dio marketinškog miksa s ciljem brendiranja proizvoda na globalnom tržištu. Najpoznatiji primjer te vrste arhitekture je Muzej Guggenheim u Bilbau, Franka Gehryja. Arhitektura se iz modernističkog stroja za stanovanje pretvorila u postmoderan marketinški stroj za brendiranje. Novi pojam ušao je u marketinšku literaturu, takozvani Bilbao-efekt prema kojem arhitektura postaje dio marketinške strategije brendiranja, pretvarajući samu sebe u praznu retoriku oglašavanja. Vrhunac i debakl te nove postutopijske arhitekture jest korporativni hram Fondacije Louis Vuitton u Bulonjskoj šumi u Parizu, djelo istog arhitekta. Simbolički aspekt arhitekture zamijenjen je njenim marketinškim utilitarizmom u funkciji nikad proglašene zadnje velike utopije. No simbolička dimenzija arhitekture vratila se propašću te zadnje utopije 2001. godine koju je označilo rušenje Twinsa. Vratila se zajedno s poviješću koja ipak nije došla do svog kraja i s ideologijom življom no ikada. Njujorški ikonoklazam putničkim avionima vratio je simboličku arhitekturu na velika vrata. Najveća vrata. Vrata naših TV ekrana.